Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da večerate u nekoj evropskoj prestonici, a ne znate lokalni jezik. Konobar malo govori engleski, ali vi štapom i kanapom uspevate iz menija da naručite, pojedete i platite nešto što vam deluje prepoznatljivo. Sada, umesto toga, zamislite da se nakon šetnje koja je pošla naopako, pojavite izgladneli u amazonskom selu. Ljudi odatle nemaju blage veze šta predstavljate. Mimikom podražavate zvukove žvakanja, što oni greškom tumače kao primitivan jezik. Kada podignete ruke u znak predaje, oni misle da krećete u napad. Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Na primer, radioaktivna područja se ne smeju dirati desetinama hiljada godina; ipak, imajući u vidu da je engleski od pre hiljadu godina sada nerazumljiv za većinu modernih govornika koji ga koriste, agencije su se pomučile kako bi napravile upozorenja da se radi o nuklearnom otpadu. Komiteti, zaduženi da to urade, osmislili su sve od betonskih šiljaka koji štrče, ''Krika'' Edvarda Munka, do biljaka koje su genetski modifikovane da poprime alarmantnu plavu boju. Ništa od ovoga nam ne garantuje da ćemo u budućnosti biti zaštićeni. Neki od ljudi, koji su radili na osmišljavanju ovih poruka za otpad, bili su i deo još većeg izazova: komuniciranje sa vanzemaljskim oblicima života. Ovo je tema ''Vanzemaljskih jezika'', nove knjige Danijela Oberhausa, novinara u Vajerdu. Ništa se ne zna o tome kako bi vanzemaljci mogli da prime informaciju. Na dvema pločama koje su početkom 1970-ih poslate na Pajoniru 10. i 11., na dva svemirska broda, prikazana su naga ljudska bića i okvirna mapa za pronalazak Zemlje - osnovne stvari, ali čak je i to urađeno pod pretpostavkom da vanzemaljci mogu da vide. Pošto je šansa da takvi brodovi budu pronađeni izuzetno mala, mnogo je veća verovatnoća da će se kontakt ostvariti putem radio emisija sa Zemlje koje putuju brzinom svetlosti. Ali, kako zemaljski radio mora da bude naštelovan na određenu frekvenciju, isto to mora da uradi i vanzemaljska vrsta. Kako će vanzemaljci da pogode pravu frekvenciju? Ploča sa Pajonira daje naznaku u obliku osnovnog dijagrama atoma hidrogena, čiji se magnetski polaritet menja u redovnim intervalima, na frekvenciji od 1.420MHz. Pošto je hidrogen element koga ima najviše u univerzumu, postoji nada da ova skica može da posluži kao broj telefona. |