Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamisli da si u restoranu u glavnom gradu jedne evropske zemlje i ti ne razumeš jezik koji se tamo govori. Konobar zna samo malo engleski ali ti ipak uspeš nekako, ”rukama i nogama” da naručiš nešto sa jelovnika, pojedeš to i platiš račun. A sada zamisli drugu situaciju: nakon što si se izgubio hodajući po Amazoniji, ti se pojaviš u jednom selu i potpuno si izgladneo. Ljudi koji tamo žive nemaju pojma šta ti hoćes. Koristeći se mimikom ti ispuštaš zvukove žvakanja a oni misle da tako zvuči tvoj primitivni jezik. Kad si podigao ruke kako bi im stavio do znanja da se predaješ, oni misle da se spremaš da ih napadneš. Komunikacija je teška u situacijama gde ljudi ne dele zajedni čki kontekst. Na primer, niko ne sme imati pristupa radioaktivnim lokacijama na desetine hiljada godina; a s obzirom da je engleski jezik koji se govorio pre smo1000 godina nerazumljiv za većinu ljudi koji taj jezik danas govore, agencije su imale poteškoća oko sastavljanja tekstova upozorenja koji bi trebao pratiti nuklearni otpad. Stručne komisije koje su bile odgovorne za pronalaženje rešenja imale su svakojake predloge počevši od ogromnih betonskih šiljaka, pa su onda razmišljali da postave sliku ”Krik” Edvarda Munka (Edvard Munch) ili da koriste biljke koje će se genetski modifikovati tako da dobiju upozoravajuću plavu boju. Ni za jedno rešenje nije se moglo garantovati da će biti delotvorno na tako dugi rok u budućnosti. Neki od ovih ljudi koji su radili sa ovim porukama koje bi se koristile na ovim lokacijama za otpadni materijal takođe su se pokušali suočiti sa još većim izazovom: pronaći način uspostaviljanja komunikacije sa vanzemaljskim oblicima života. Upravo ovo je tema nove knjige Daniela Oberhausa ”Jezici vanzemaljaca”, novinara koji piše za časopis Vajerd (Wired). Niko ne zna na koji bi način vanzemaljci mogli razumeti informacije. Dve svemirske letelice, Pajonir (Pioneer) 10 i 11 ponele su ranih 70-ih godina dvadesetog veka jedan par metalnih pločica na kojima su prikazana naga ljudska bića i pojednostavljena mapa koja pokazuje put do Zemlje- nešto vrlo elementarno, ali i za to je preduslov da vanzemaljci mogu videti. S obzirom da takve letelice imaju izuzetno male šanse da budu pronađene, veća je verovatnoća da bi poruke emitovane preko radija sa Zemlje, brzinom svetlosti, mogle uspostaviti kontakt. Međutim, isto kao što se ovozemaljski radio mora podesiti na pravu frekvenciju isto to važi i za radio koji doseže međuzvezdani prostor. Ali na koji bi način vanzemaljci mogli pogoditi pravu frekvenciju? Na metalnoj pločici koja se nalazi u Pajoniru postoji mala pomoć za rešavanje ovog problema i to u obliku jednog jednostavnog dijagrama atoma vodonika gde se magnetska polarnost menja u konstantnim intervalima pri frekvenciji od 1.420 MHz. Pošto je vodonik najzastupljeniji hemijski element u svemiru, nada se polaže u to da bi ova skica mogla poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja. |