We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Navikli smo na glamur londonskog predjela Sydenham SE26: Kelly Brook i Jason Statham su nekada živjeli iznad stomatološke ordinacije. Ali kada potpetice Anouske Hempel lupe od napuknuti cement parkirališta ispred mog stana, teško je ne pomisliti na one fotografije plemića iz časopisa „Picture Post“ koji posjećuju porodice bombardovane tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, u mom skromnom dijelu predgrađa njen zadatak je više od pružanja naklonosti. Hempel – žena koja je izumila butik hotel prije nego što je postojalo ime za to – došla je ponuditi mi informacije za kojim, sudeći po člancima časopisa za uređenje interijera i nestrpljivim postovima na online DIY forumima, žudi polovina vlasnika nekretnina na Zapadu: kako običnoj kući dati izgled i ambijent hotelskog apartmana s pet zvjezdica, gdje jedno noćenje stoji 750 funti. U ovom slučaju, hempelizirana kuća je skromna adaptacija stana iz središnjeg dijela troetažnog viktorijanskog dupleksa. „Mogli biste to uraditi,“ reče ona, razgledajući moju kuhinju. „To može svako. Apsolutno nema razloga zašto ne. Ali mora postojati kontinuitet među sobama. Jedinstvena ideja mora biti ispraćena do kraja.“ Zamišljeno pogleda preko požarnog stepeništa. „I morali biste kupiti susjednu kuću, naravno.“ To je bila šala. Ja mislim. ... Ipak vrijedi zastati i razmisliti o čudnovatosti ovog poriva. Ta hotelska soba je prostor koji se lako zaboravlja. Bilo bi nam neugodno ako bi ostavljao bilo kakav trag prethodnog stanara, pogotovo zato što mnogi od nas odlaze u hotele kako bi radili stvari koje inače ne bismo radili kod kuće. Od hotelske sobe očekujemo da bude tako detaljno očišćena, kao da je iz kreveta upravo izvučen leš. (U nekim slučajevima to se zaista i događalo.) Unutrašnjost kuće utjelovljuje suprotna ideja: to je magacin uspomena. Priča njenih stanara bi trebala biti odražena na fotografijama iznad kamina, na slikama na zidu, u knjigama na policama. Kada bi hotelske sobe bile ljudi, to bi bili nasmijani pacijenti lobotomije ili vjerodostojne psihopate.
|