U navedenom članku objašnjava se o čemu se radi kod ovih sporazuma, odnosno o priznanju i povratu nužnog dijela nužnom nasljedniku.

Međutim, hrvatsko pravo ne poznaje takve sporazume, već se kod nas to sporazumno može riješiti na način da se oporučni nasljednik odrekne dijela svog nasljedstva u korist nužnog nasljednika u onom dijelu koji odgovara njegovom nužnom dijelu, što javni bilježnik zapisuje u zapisnik ostavinske rasprave i donosi takvo rješenje o nasljeđivanju. Dakle, kod nas nema potrebe za takvim sporazumnim povratom.

Potrebno je staviti priznavanje nužnog dijela jer je to pravo koje se utvrđuje samo na zahtjev nužnog nasljednika. Ako navedeni ne postavi zahtjev, to pravo neće mu se uvažiti, stoga je ovakav sporazum zapravo dvojake naravi - s jedne strane osoba koja nasljeđuje priznaje zahtjev nužnog nasljednika za nužnim dijelom (kada ne bi priznavao zahtjev, već osporavao, pokrenuo bi se sudski postupak), a s druge strane mu isti vraća na jedan od načina navedenih u članku, o čemu se strane sporazumijevaju.

Nužni dio je u Zakonu o nasljeđivanju uređen od članka 69. pa nadalje:
https://www.zakon.hr/z/87/Zakon-o-nasljeđivanju

Može se sročiti i drugačije, no kada bi stavili "Sporazum o priznavanju i povratu prava na nužni dio" tada bi se to moglo shvatiti kao vraćanje prava, što nije slučaj, već se pravo priznaje, a samo nužni dio se vraća. Pravo na nužni dio je pravo zahtijevati nužni dio, a nužni dio je materijalna stvar ili imovina koja se vraća.

Objašnjenje je dosta široko, no potrebno je zbog razlika u pravnim sustavima i specifičnosti pravnih pojmova te posljedica koje proizlaze iz takvog pravnog odnosa.